Počinioci zločina

Nijedna nadzornica nije bila osuđena nakon 1945. godine; naprotiv, sve su mogle bez prijekida nastaviti svoje karijere.

Samo nekoliko nadzornica u logoru smrti Ukermark je bilo osuđeno pred engleskim Vojnim tribunalom. Tribunal se ipak bavio samo zločinima nad zatočenicama koje su bile državljanke Savezničkih sila.

Među ostalima su takođe bile odgovorni i zaposleni u službama za socijalnu zaštitu mladih, jer su predlagali mlade osobe za upućivanje u koncentracioni logor, kao i pripadnici Kriminalističke policije Rajha koji su izdavali naredbe za deportaciju – često samo na osnovu prikazanog stanja u spisima.

Omladinski koncentracioni logor

Lote Toberenc (Lotte Toberentz) – zapovjednica logora od 1942. do 1945. godine
Toberenc je formalno bila podređena komandantu Koncentracionog logora Ravenzbrik, ali je faktički upravljala logorom Ukermark. Od 1930. godine je radila u Ženskoj kriminalističkoj policiji u Berlinu, a od 1939. godine je bila kriminalistička inspektorka.
Nakon 1945. godine je ponovo bila na vodećoj funkciji u Kriminalističkoj policiji.

Johana Brah (Johanna Braach) – zamjenica zapovjednice logora od 1942. do 1945. godine
Bila je upravnica Ženske kriminalističke policije kojoj je bila podređena „Centralna kancelarija Rajha za borbu protiv maloljetničke delikvencije“.
Nakon 1945. godine je bila glavna kriminalistička inspektorka u Esenu (Essen).

Friderike Viking (Friederike Wieking) – upravnica Ženske kriminalističke policije u Berlinu
Bila je odgovorna za deportaciju mladih u omladinski koncentracioni logor. Poslije rata je Vikingova bila osuđena na pet godina zatvora. Nakon toga je Vikingova najmanje još jednom objavila svoju knjigu, i to 1958. godine u izdanju „male policijske biblioteke“ sa temom: „Ženski zaštitno-omladinski logor Ukermark i Muški zaštitno-omladinski logor Moringen.“

Hans Mutezijus (Hans Muthesius) – Centralna uprava omladinskih koncentracionih logora Moringen, Ukermark i Lođ
Mutezijus je od 1940. godine bio šef Odjeljenja za socijalnu pomoć pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Rajha. Nakon 1945. godine je kratko radio za Zdravstveni zavod Savezne Pokrajine Brandenbrug.
Od 1950. do 1964. godine je bio predsjednik „Njemačkog društva za javnu i privatnu socijalnu zaštitu“, a nakon toga i počasni predsjednik društva.
1953. godine Savezna Republika Njemačka je Mutezijusa odlikovala Velikim krstom za zasluge, a 1960. godine je dobio i Zvijezdu.

Robert Riter (Robert Ritter) – upravnik Kriminološko-biološkog instituta
Riter je bio odgovoran za „rasno-biološki“ popis Roma i Sinta i za razvrstavanje mladih u omladinskim koncentracionim logorima prema njihovoj „vrijednosti za narodnu zajednicu“.
Od 1947. godine Riter je bio gradski medicinski savjetnik, a kasnije je kao viši medicinski savjetnik u Zdravstvenom zavodu u Frankfurtu na Majni bio zadužen za rukovođenje „Centrom za pomoć mladima“ i „Centrom za socijalno zbrinjavanje duševnih i živčanih bolesnika“
Od 1948. godine Državno tužilaštvo u Frankfurtu je vodilo postupak protiv Ritera zbog njegovih aktivnosti za vrijeme nacizma. Istražni postupak je obustavljen 1950. godine.

Eva Justin – „rasna higijeničarka“
Justinova je od 1936. godine je radila na Kriminološko-biološkom institutu i bila je bliska saradnica Roberta Ritera. Pored toga je davanjem svog stručnog mišljenja o Sintima i Romima bila odgovorna za njihovu prisilnu sterilizaciju i smrt.
1948. godine grad Frankfrut je angažovao Justinovu kao forenzičku psihologinju i psihijatricu za mlade, a važila je još uvijek i za „ekspertkinju za Cigane“.
50ih godina je Justinova vodila jedno pedagoško savjetovalište. Njen pretpostavljeni je bio - sve do kraja njegovog života - Robert Riter. 1959./60. godine Državno tužilaštvo u Frankfurtu je povelo postupak protiv Eve Justin, ali je on ipak bio obustavljen, jer navodno nije bilo moguće dokazati da je mogla predvidjeti posljedice svojih „rasno –bioloških“ ekspertiza.
Justinova je čak i 1960. godine bila angažovana kao „stručnjakinja“ u sudskim postupcima za obeštećenje Sinta i Roma.

Logor smrti Ukermark

U logoru smrti je bilo šest nadzornica koje su bile direktno podređene Koncentracionom logoru Ravenzbrik, a među kojima su se nalazile:

Rut Klozijus-Nojdek (Ruth Closius-Neudeck) – glavna SS-nadzornica
Rut Klozijus-Nojdek je mučila i ubijala muškarce, žene i djecu i vršila je selekcije za gasne komore. 1948. godine ju je britanski Vojni tribunal osudio na smrt vješanjem.

Margarete Rabe – nadzornica
Rabeova je u logoru smrti bila podređena Rut Klozijus-Nojdek i sudjelovala je u selekciji oko 3000 žena i djece za gasne komore. U 2. Ravenzbriškom procesu je bila osuđena na doživotnu zatvorsku kaznu koja je 1950. godine bila preinačena u kaznu od 21 godinu zatvora. 1954. godine je Margarete Rabe prijevremeno puštena na slobodu.

Adolf Vinkelman (Adolf Winkelmann) – lekar i vođa jurišnog SS-odreda (njem. SS-Hauptsturmführer)
Vinkelman je zajedno sa Rihardom Tromerom selektirao „radno nesposobne“ zatočenice.
Umro je od srčanog udara u Hamburgu 1947. godine za vrijeme Prvog ravenzbriškog procesa. Iako je postojala izvjesna sumnja, sud ga je proglasio krivim, ali zbog njegove smrti nije presuda se više nije mogla izvršiti.

Vera Zalvekart (Vera Salvequart) – zatočenica na položaju
I sama žrtva nacističkog progona, Vera Zalvekart je po svemu sudeći sudjelovala u uništavanju ljudskih života u logoru smrti Ukermark. Prema sopstvenoj izjavi, radila je u logorskoj bolnici gdje je falsifikujući spiskove pomogla mnogim zatočenicama da prežive. Nekoliko preživjelih žena u Ravenzbriškom procesu je svjedočilo u korist Zalvekartove. Ali prema izjavama mnogih drugih preživjelih žena, ona je bila okrutna, davala je zatočenicama smrtonosni beli prah i ubrizgavala im je otrovne injekcije. U Prvom ravenzbriškom procesu Zalvekartova je bila osuđena na smrt i obješena je maja 1947. godine.