„Pomagale smo se međusobno, kada god smo mogle. Ponekad bismo donosile krišom komad hljeba ili nešto tako. Uveče se moglo malo razgovarati, ali bile smo ipak jako umorne“
Preživjele žene su izvještavale o brojnim solidarnim postupcima i međusobnoj podršci u vidu tješenja, dijeljenja životnih namirnica i kršenja pravila, iako je logorska uprava pozivala na denuncijacije, izricala kolektivne kazne i pokušavala razjediniti djevojke i mlade žene.
„Uvijek je bilo ovako: Ako je jedna nešto učinila, cela sala bi bila kažnjena. Time su htjeli podstaći mlade ljude da denuniciraju. Ali toga nije bilo kod nas, mi smo sve činile jedna za drugu. Djelile smo svaki komadić hljeba. Kad god neka od nas nije dobila večeru, djelile smo. Bile smo složne. Nismo se dale. Bile smo zaista primjer jedinstva.”
“Pa dobivale smo poštu samo jednom mjesečno, pisma preko vojne pošte su stizala malo češće. Jednom mi je sestra poslala paketić sa malo marmelade i keksa. I to smo podjelile u cijelom bloku, iako svaka od nas nije dobila ni jednu cijelu kašiku marmelade.“
„ Ponekad smo bile same u sobi, bez SS-a, i onda smo učile plesati. I dan-danas još uvijek
znam jedan-dva-tri, jedan-dva-tri, engleski valcer. Nikada to neću zaboraviti.”
“Naravno, držati se skupa, ne nanositi štetu jedna drugoj, ne izdati nikoga, zajednički nešto organizovati, podijeliti hljeb sa drugima – sve je to otpor.”
I u logoru smrti je postojalo zajedništvo među ženama.
„U tom paklu nisam smijela misliti na svoju sopstvenu nesreću, nisam smijela sažaljevati samu sebe, morala sam djelati, štititi one koje su bile slabije od mene.“
