Omladinski koncentracioni logor Ukermark je bio na različitim nivoima tijesno povjezan sa Koncentracionim logorom za žene Ravenzbrik koji se nalazio u neposrednoj blizini.
Djevojke i mlade žene su tako na primjer prve dane ili sedmice morale provesti u takozvanom prijemnom bloku u Ravenzbriku. Tu su morale pretrpjeti prijemnu proceduru u koju je, između ostalog, spadalo: fotografisanje, šišanje do glave i oblačenje zatvoreničkog odjela. Ova maltretiranja su mlade žene doživljavale kao naročito mučna.
U koncentracionom logoru Ukermark je svakodnevni život djevojaka, kao i u svim drugim koncentracionim logorima, bio obilježen neprestanom borbom za opstanak. Prisilni rad i bezuslovna podređenost, kao i zahtjevane "vrline", poput čistoće, urednosti, tačnosti i discipline, stvorili su dogme koje su bile nemilosrdno sprovođene putem mnoštva naredbi, prozivanja i kazni.
Dnevni raspored zatočenica se odvijao po tačno utvrđenim pravilima u čijem su središtu bili dril i nasilje: „doručak“, jutarnje prozivanje, raspodjela u radne grupe, prisilni rad, prozivanje, „večera“.
„Što da kažem: Rano ujutro se oglasi zviždaljka, u pet sati, radimo jutarnje vježbe, bose, bez obzira da li je kiša, ili je mraz ili pada snijeg. Često je zimi bilo minus 20 stepeni, pa smo morale skakutati da se ne zamrznemo za pod. Ja još uvijek nisam bila sasvim oporavljena od difterije, i nisam mogla pratiti korak. Za kaznu sam morala raditi sklekove. A onda pod hladni tuš […] Hitro, hitro, oblačenje, brzo, brzo namještanje kreveta. Rub je imao da bude kao u vojsci, samo još oštriji. Ako bi neka od nadzornica bila loše raspoložena, strgla bi posteljinu, nisi dobila večeru, za kaznu.“
„U toalet smo smjele samo na izričitu molbu: Štićenica broj 798 moli za dozvolu da istupi. Ovdje sam doživjela vjerovatno najveća poniženja. Pošto nisam smjela u toalet, uneredila sam se. Zbog toga sam se na večernjem prozivu morala javiti glavnoj nadzornici. Bila sam kažnjena postom tokom cijelog sljedećeg dana. Osuta, ćelava i ismijana u radionici, osjećala sam se užasno poniženo.“
Čak i noću su djevojke i mlade žene bile često maltretirane. Takozvano noćno “izviždavanje", stajanje u vrsti za proziv ili kontrole u spavaonicama sa psima, koji su lajali, i sa jakim baterijskim lampama spadali su u svakodnevna mučenja.
Kao i u drugim koncentracionim logorima, loši životni uslovi i nedovoljno opskrbljivanje lijekovima, medicinskom i higijenskom opremom doveli su do velike neuhranjenosti, znatnog slabljenja tjelesne otpornosti i raznih oboljenja. Nekoliko djevojaka je umrlo zbog otrovnih biljaka koje su gutale u napadima gladi.
„Naokolo je rasla metvica od koje smo pravile čaj, iako voda baš i nije bila proključala. Neke djevojke su jele korijenje i tri su umrle od toga. Bilo je tamo puno mrazovaca i otrovnih biljaka.“
Pored tifusa i tuberkuloze, djevojke su bolovale od difterije, hepatitisa, osipa i od bolesti mokraćnog mjehura. Povremeno su ih mučile vaši ili šuga. Menstruacije su potpuno izostajale zbog velikog opterećenja, psihičkog stresa ili– kako su neke zatočenice pretpostavljale – zbog uticaja lijekova.
Za djevojke u razvoju, koje su morale obavljati teške fizičke radove, bilo je premalo hrane.
Eva Rademaher (Eva Rademacher) se sjeća:
„Bile smo toliko izgladnjele da u krevetima nismo šaptale ni o čemu drugom do o hrani, što smo jele nekada i što ćemo jesti kada napokon izađemo.“
Marta Švarc (Martha Schwarz) izvještava o pokušajima djevojaka i mladih žena u koncentracionom logoru Ukermark da izbjegnu glad:
„A onda bih ipak katkad u prolazu ubrala krastavac. Ali teško meni da me nadzornica vidi kako žvaćem. Iza našeg logora je bilo jedno prilično veliko polje sa prokeljom. Već je bio obran, a mi smo jele drvenaste ostatke. Nezamislivo je, ali je to zaista bilo tako. U suštini nam je sve bilo zabranjeno: I to uvijek sa napomenom kako ćemo time naškoditi našem zdravlju i biti onesposobljene za rad.“
I za najmanja kršenja logorskih pravila određivane su najsurovije kazne, kao na primjer lišavanje hrane, kazneni sport, stajanje po kazni, pooštreni pritvor i kaznene batine (obe posljednje kazne su bile sprovođene u koncentracionom logoru Ravenzbrik).
„… bilo nas je otprilike 4 djevojaka na radu. Muškarci [zatočenici iz muškog logora u Ravenzbriku] su nam dali cigarete nakon što smo ih pitale. Pušile smo i mi, i neko iz naše grupe je to prijavio. Zatim je praktično čitav blok bio zatvoren, a upravnica logora se pojavila sa svom svojom pratnjom – hodala je u onim njenim čizmama, to jest, prvo nas je tukla, i čim bismo pale na pod gazila nas je čizmama. […] Priča se završila tako što sam dobila 4 ili 5 dana pritvora u ravenzbriškom bunkeru.“
„Pa nismo smjele govoriti. Čim bi zatražila kontakt sa bilo kim, padale su kazne.“
“Mene su češće kažnjavali. Bila sam drska i tvrdoglava i nikad se nisam dala. To je dojavljeno logorskoj upravi. Za to sam morala žestoko platiti. A jednom sam za kaznu dobila 14 dana u bunkeru ženskog logora.“
