Oktobra 1944. godine komandant Koncentracionog logora Ravenzbrik Fric Zuren (Fritz Suhren) je navodno dobio naredbu Hajnriha Himlera da u njegovom logoru „računajući i šest mjeseci unazad, mora umrijeti 2000 ljudi mjesečno.“
Nakon toga je u januaru 1945. godine ispražnjeno sedam baraka Omladinskog koncentracionog logora. Odvojene bodljikavom žicom i zaštićene od pogleda, ove barake
su dobile funkciju logora smrti.
Djevojke iz Omladinskog koncentracionog logora su bile prebačene u logore u Ravenzbriku, Bergen-Belsenu i u prijelazni logor Dalgov-Deberic (Dalgow-Döberitz) kod Berlina u čijem je sastavu bila i jedna fabrika oružja. Nekoliko djevojaka je i dalje moralo obavljati prisilni rad na poljoprivrednim dobrima. Oko 20 preostalih djevojaka i mladih žena je bilo smješteno u četiri malo udaljenije barake, sasvim izolovano od logora smrti.
„Njemačke djevojke su otišle pre nas, jer su SS-u te barake bile potrebne za logor smrti. Užasno je izgledalo kada su stigli transporti sa muškarcima i ženama.“
Zatočenice
28. januara 1945. godine u logor smrti Ukermark je dovedena prva grupa žena: Bile su to bolesne, radno nesposobne i starije žene, među kojima je bio i veliki broj poljskih žena deportovanih u Ravenzbrik nakon okončanja Varšavskog ustanka, kao i mađarske Jevrejke, pripadnice antifašističkog otpora raznih nacionalnosti i nekoliko zatočenika iz muškog logora u Ravenzbriku.
Obećanja
„Obmanjivali su te žene da će doći u logor sa mnogo boljim uslovima nego u starom logoru. Obećavali su im da neće morati stajati u vrsti za proziv, da će samo plesti, da će imati više mjesta, više mogućnosti za održavanje čistoće, obilnije i bolje obroke, više mira.“
Ali stvarnost je izgledala drugačije:
„Ustajanje je bilo u 5 sati, iz bloka se moralo izaći prije ručka, a to je bilo negdje oko 11 sati. Ručak je bila četvrt litre vodnjikave supe. Zatim se u 2 moralo stajati u vrsti za proziv, sve do 4 ili duže, u zavisnosti od raspoloženja Nojdekove (Neudeck) [zapovjednice logora] […] Većina žena u Ukermarku je bila stara ili bolesna, a ako i nisu bile takve kada su došle, ovdje su i ostarile i razboljele se . Bolesne su takođe morale izaći na proziv, a ukoliko nisu mogle same, izvlačili su ih napolje. Često su u takvom stanju umirale za vrijeme prozivanja. Sredinom februara su im bile oduzete jakne i pleteni prsluci, tako da su na mrazu i snijegu morale stajati samo u haljini.“
Tortura tokom prozivanja i rada, kao i uskraćivanje svega što je nužno za život – hrane, odjeće, smještaja, higijene, medicinskih usluga – i razna brutalna kažnjavanja, ciljano su doveli do visoke stope smrtnosti.
Osim toga su žene takođe bile usmrćivane otrovom luminalom i drugim otrovnim injekcijama. Uz to je počev od sredine februara 1945. godine svakoga dana između 50 i 200 žena nakon proizvoljnih selekcija bilo transportovano u Ravenzbrik i ubijeno u tamošnjim gasnim komorama.
„Zbog injekcija, otrova, stajanja na hladnoći i kiši, smanjenja porcije na samo jednu trećinu, svakoga dana je na terenu i u blokovima umiralo puno žena. […] Mi u Ukermarku smo brzo shvatile da su negdje izvan logora trovali žene plinom. […] Odvodili su ih kamionima i više se nisu vraćale.“„U toku svakodnevnih proziva birali su žrtve za trovanje plinom […] i odvodili ih u vježbaonicu. Vježbaonica je bila jedna potpuno prazna prostorija. […] Tu bi ih [žrtve] svukli do gole kože i one su onako gole morale čekati da ih osmotre dr Tromer (Trommer) i dr Vinkelman (Winkelmann). Niti je bilo deka, niti je prostorija bila grejana. U većini slučajeva su žrtve po čitav dan držane u vježbaonici, a ponekad i po tri dana, tako da su namučenih duša morale sačekati da ih odvedu u smrt.“
„Onda smo tokom dana dugo čekale na supu i komad hljeba, ali smo većinom bile razočarane. Bez deka, vrlo često bez hrane i bez rada bile smo samo ‚vegetirajuća bića‘.“
„Prilikom selekcija SS-ovci su zapisivali brojeve, mi smo takođe morale zapisivati, a drugarice u pisarnici su onda pravile liste. Ponekad je bilo moguće izostaviti brojeve. […] Samo ponekoj ženi si mogao pomoći, ali i one su možda već sljedećim transportom bile poslate u gasnu komoru.”
Stravičan bilans
U kratkom vremenskom periodu od četiri mjeseca na ovom mjestu je okrutno i sistematski usmrćeno između 5000 i 6000 zatočenica.
Krajem aprila 1945. godine logor smrti je rasformiran. Većina preživjelih žena je stigla u Ravenzbrik odakle su tjerane na marševe smrti.
