U doba nacizma domovi za socijalno zbrinjavanje nisu bili namijenjeni zaštiti i unaprijeđivanju individualnih sposobnosti djece i mladih, već njihovom „prevaspitavanju“. Oni, koji su se po mišljenju socijalnih radnika nisu dovoljno uklapali u sistem, bili su trajno sklanjani u ustanove zatvorenog tipa ili ubijeni. Vaspitni domovi, službe za socijalnu zaštitu mladih i sudovi za maloljetničku delikvenciju su vrlo često nezgodnu djecu i mlade gurali iz područja svoje sopstvene odgovornosti pravo u koncentracioni logor.

Većina zatočenica u Ukermarku je takođe prijethodno boravila u ustanovama za socijalno zbrinjavanje.

O daljoj sudbini mladih, koji su bili u nadležnosti državnih službi socijalne zaštite, odlučivali su sudovi, kriminalistička policija ili službe za socijalnu zaštitu mladih uzimajući u obzir izvještaje i stručna mišljenja ustanova za socijalno zbrinjavanje. Na osnovu sudske odluke mladi ispod 20 godina su mogli biti izmješteni iz svojih porodica, ako se porodice nisu dovoljno starale o njima, ukoliko su iz raznih razloga bili stigmatizovani kao „ugroženi“, „zapušteni“ ili pak ukoliko su njihove porodice bile obilježene kao „asocijalne“. Nakon toga su dospjevali kod hranitelja, poslodavaca ili ustanove za socijalno zbrinjavanje. Kontakt sa biološkom porodicom ili drugim rođacima je po pravilu bio spriječen. Tako su ove mlade osobe bile potpuno izolovane od njima bliskih ljudi, a njihovi rođaci ponekad ništa nisu znali o njihovoj sudbini.
Mladi, kod kojih je bila osporena „mogućnost vaspitanja“, bili su prijavljeni u kriminalističkoj policiji kao „asocijalne“ osobe. Prema „rasno-higijenskim“ interpretacijima razlog za neuspjeh vaspitnih napora je bio u samoj djeci i mladima i u njihovoj „biološkoj inferiornosti“, a ne u nedostacima pedagogije koju su primjenjivale socijalne ustanove. Policija bi potom u bliskoj saradnji sa ustanovama socijalne zaštite donosila odluku da li ove mlade ljude treba zatvoriti u omladinski koncentracioni logor. Nadležna kriminalistička policija bi zatim Upravi

kriminalističke policije Rajha u Berlinu podnosila zahtjev za premještaj u „zaštitno-omladinski logor“.
Službe, koje su izdavale ove naloge za premještaj, brkale su u svojim obrazloženjima „rasno-higijenske“ argumente sa kršenjima građanskih normi poput radnog morala, reda i poslušnosti prema vlastima. Osim toga, djevojkama i mladim ženama je često bila pripisivana „seksualna zapuštenost“, ukoliko njihovo ponašanje nije na očekivani način odgovaralo normama koje su važile za žene.

Veći dio djevojaka i mladih žena je direktno iz ustanova za socijalno zbrinjavanje bio doveden u koncentracioni logor Ukermark. Radi rasterećenja vaspitno-popravnih domova trebalo je da se one ovdje jeftino i „sigurno“ čuvaju uz iskorišćavanje njihove radne snage. Sljedeći odlomak iz intervjua sa Kete Anders, koja je preživjela Ukermark, pokazuje kako su djevojke i mlade žene zbog svog porijekla ili svog svakodnevnog opiranja nacističkom režimu bile stigmatizovane kao „asocijalne“, kriminalizovane i zatvarane. Kete Anders je iz jedne siromašne bečke radničke porodice.

... onda sam radila u fabrici čokolade, [...] Majka mi je rekla, najbolje je da potražiš negdje namještenje, da negdje služiš. A onda sam našla službu kod jednog starijeg bračnog para u prvom okrugu. On je bio Arijevac, a ona Jevrejka. [...] On je bio nastavnik u strukovnoj školi i jednom mi je rekao, u tvoje slobodno vrijeme podučavaću te stenografiji, i daktilografiji , onda nećeš morati da stalno služiš. [...] Kod njih mi je bilo dobro. Pola godine kasnije dobijam dopis, pismo od NSDAP-a ili tako nešto, nešto zvanično. Moram biti u to i to vrijeme na tom i tom mjestu. […] Zašto ja kao njemačka djevojka radim kod neke Jevrejke? Agresivna sam, bila sam mlada. Ja nisam njemačka djevojka, rekla sam, Bečlijka sam, i radim tamo, gdje mi se sviđa i gdje mi je dobro! Pod hitno sam imala otići odatle. Morala sam otići, i to odmah! U Hicing (Hietzing), u neku vilu koju su nacisti zaplijenili. Da radim kao dadilja kod nekog njemačkog bračnog para sa petoro djece. Ne smiješ raditi gdje ti je dobro, nego tamo gdje ti oni kažu. Kako sam samo bila besna! Nje bilo ničeg drugog osim pranja pelena, a ja sam htjela učiti! A onda se njihova sobarica ubila zbog nesretne ljubavi, i tada sam pobjegla. Otišla sam kući kod svoje majke. Opet su me pozvali na sud. Ovog puta se krijem kod drugarice. Ali našli su me, i strpali me u neki dom, u trećem okrugu u Juhgase (Juchgasse). Već sam imala dosije. Rekli su kako neću da radim, kako sam lijena.

Pošto nije ćutke prihvatila svakodnevno šikaniranje u domu, već je protestovala, izvode je pred sud. Nakon toga slijede odvođenja u vaspitno-popravne domove i u zatvor.

1942. godine je upućena u koncentracioni logor Ukermark.